Ja sam ta koja je godinama utišavala svoje želje, interese, emocije i skrivala se iza zone komfora, da bih bila prihvaćena u zajednici. Radi sigurnosti sebe i obitelji, prihvatila sam činjenicu da moraš raditi od 8-16, to je jedino pravedno i ispravno (tako su me odgojili roditelji). Ali ta želja, ljubav i emocije za dizajnom i šivanjem nikada nisu prestale. Tinjalo je to u meni stalno. Ima brdo stvari koji su obilježili moj put.
Još sam u 5. razredu govorila da ću biti dizajner odjeće. Baka mi je pričala da onda moram znati šivati. Imala je staru Bagaticu koja se pokretala nogama, čuvala ju je i nije mi baš dala šivati, ali ja sam znala biti uporna i dosadna i popustila je. Na kraju je ta mašina završila kod mene. Njoj mogu biti zahvalna za moje prvo šivače iskustvo. Osim bake u mom životu veliki pečat ostavila je moja kuma Ljiljana, koja je sutkinja (nema veze sa dizajnom). Imala brdo Burdi, uvijek zanimljive materijale, šivala je za sebe, uvijek nekakve drugačije i posebne stvari, bila je velika inspiracija meni i mojim početcima. I dan danas joj znam reći da me ona zarazila sa tom ljubavi i opsesijom.
I tako, slijedeći svoj san upisala sam Tekstilnu srednju školu, smjer dizajn odjeće i tekstila (htjela sam Primijenjenu, ali nisam upala ). Roditelji nisu bili baš oduševljeni, jer gdje ću naći posao? Imati nešto svoje nije bila opcija. Ali su me podržavali. Nakon srednje upisala sam Tekstilno tehnološki fakultet, smjer projektiranje odjeće. Na tom smjeru je bilo puuuno matematike, koja mi nije išla. Zato sam išla na instrukcije kod strica koji je bio profesor na FER-u. Nakon nekoliko tjedana on je uporno objašnjavao, a ja gledala u njega ko tele…. ništa nisam razumjela. Kad mu je već bilo dosta rekao je: Ispiši se ti s tog faksa, ti si glupa za matematiku. Prvo mi je to bio šok. Stvarno sam to željela. I da ispisala sam se i upisala na smjer Modni dizajn tekstila i odjeće. I da tu sam bila sretnija i zadovoljnija. Hvala ti strikane, gdje god bio, što si mi otvorio oči.
Još na faksu sam šivala, a roditelji su mi kupili industrijsku šivaču mašinu Juki, bila je stara, ali bila je zmaj. Šivala sam na njoj do 2020. godine. Onda nije postojao jubitubi pa sam sama istraživala kako se šta radi i odlazila u dućane i pregledavala šavove i način izrade. I još uvijek to znam raditi, iako danas ne rade tako kvalitetno kao prije. Tako sam naučila šivati, iako mi je glavna mentorica bila Ljiljana. U to vrijeme šivala sam, ne samo za sebe, nego i za poznanike, o bilo je tu brdo pokusnih kunića, od mame, brata, do susjeda, frendice… Nije bitno kome, ma samo da šivam.
1996. godine imala sam reviju u Lapu, možda nađem koju sliku pa stavim. A najveći i najdraži projekt mi je bila vjenčanica za sestričnu, mislim da je to bila 1998. godina, Gabi ispravi ako griješim. Nakon toga sam šivala svima, ohrabrila sam se, svečane haljine, dnevne outfite, sebi čak i jedne godine kupači kostim. Još uvijek imam (ne znam zašto )jednu suknju, koja više nije po mojim proporcijama ali bi se mogla nositi.
Radi svega gore navedenog, uvijek sam bila uporna, drugačija, posebna, jedinstvena, što želim i tebi. Nemam naviku hodati po trgovačkim centrima, ali zato volim dućane sa materijalima, tamo bih mogla biti cijeli dan, pipkati istvarati u glavi kombinacije. Obožavam raditi svojim rukama, obožavam od jednostavnih tkanina napraviti nešto drugačije i posebno, obožavam sate i sate provoditi u šivaoni, obožavam biti čudna i posebna. To definira mene., to sam ja
Imam tu prednost što mogu stvoriti odjevni predmet po svojim mjerama, samo za mene, po svojim čudnim oblinama, sakriti što ne želim da se vidi i istaknuti ono najbolje na meni. Ali i ti imaš tu prednost, jer imaš mene, koja će te saslušati i zajedno ćemo stvoriti nešto u ćemu ćeš uživati godinama, nešto što će definirati tebe, po ćemu ćeš biti posebna.
A za kraj, hvala ti na čitanju.
Martina